Varaždinska triatlonka Karla Čović prva je Hrvatica koja je završila trostruki Ironman!nU austrijskom Bad Blumau održana je utrka svjetskog kupa Triple ultra triatlon, a Karla je na cilj stigla kao treća žena. Disciplina se sastoji od 11,4 kilometara plivanja, 540 kilometara bicikla i 126 kilometara trčanja.
Od hrvatski predstavnica nastupila je još Dženi Vujković koja na žalost nije uspjela završiti utrku.
Kako je bilo završiti prvi trostruki Ironman pročitajte u osvrtu same varaždinske sportske junakinje:
„Imam ga! To! Imam trostruki Ironman! Bez neoprena, bez gelova, i dobro sam! Hvala najboljim suporterima i svima vama koji me pratite i podržavate, baš sam ga onak jako htela, sad je srčeko na mjestu!
Utrku sam prijavila šest mjeseci unaprijed i od tada sve podredila pripremama. Bilo je tu jako puno posla, logistike, organizacije, treninga. Na radne dane trenirala sam po 4 sata, na slobodne dane trening od 8 do 12 sati. Ostatak slobodnog vremena provodila s najdražim prijateljem od kojeg se teško odvajam, psom Fumom Ironom.
Nekoliko dana prije utrku izjalovili se planovi, suporteri (pratnja i pomoćnici) otkazali, bila sam u takvoj panici, koga pouzdanog zvati na četiri dana u Austriju, kome je stalo da to završim, tko zna to odraditi? Inače me otac prati, ali ovaj put nisam htjela samo zato jer bi pas morao ići u smještaj i to bi mi bilo gore od bilo čega.
Bila sam toliko žalosna da su mi prijatelji (koji nemaju veze s triatlonom) ponudili pomoć – Smiljana Šafarić, Marin Šagi i Boris Vasilkov. Mislila sam, ajde dobro bar će kuhati kavu, peći meso, dodavati bidone pošto smo sami morali brinuti o hrani i smještaju tri dana. Na kraju se ispostavilo da su sposobni i organizirani doslovce za sve, od logistike do fizičkog dijela.
Najviše moram pohvaliti Marina koji se pokazao kao suporter za sve, izvukao me je i u trčanju. Svi oni skupa su odradili ogroman dio od „složi šatore, postavi kamp, čuvaj me na plivanju, presvlači, oblači, masiraj, kuhaj, sad bi pljeskavicu, pa juhicu, pa napolitanke, pa kavu, pa belo meso, pa tjesteninu, pa baš tu čokoladu, spremaj, raspremaj, složi bicikl, pumpaj gume, svijetla, i najgori dio idem spavati, budi me točno za 15 min“ i tako dvije noći. Inače sve te utrke odrađujem bez energetskih gelova na hrani koju jedem i kod kuće.
Dan prije utrke brifing (tehnički sastanak), provjera medicinske dokumentacije (nalaz hemoglobina) i podjela startnih brojeva.
Start utrke u 7 sati ujutro. Plivalo se u 25 metara u bazenu, 456 dužina, 11400 metara. Voda 23 stupnja, neopren obavezan i naravno ni dalje ga nemam. Zamolila organizatora da dobro plivam i da će sve biti u redu. I bilo je osim što sam se smrznula, za razliku od ostalih radila nogama dok su oni u neoprenu plutali na vodi i samo vukli rukama i tijelo štedilo energiju za dalje, grčevi me lovili, kad sam isplivala nisam mogla ni izaći van iz vode i dići se na noge. Na plivanje potrošila 4 sata, 10 minuta i 30 sekundi.
Zona tranzicije, brzo presvlačenje i na bicikl. Vozilo se 146 krugova, 540 kilometara. U početku je krenulo s problemima, noge loše, love grčevi još od plivanja, svakih nekoliko krugova stala da me suporteri masiraju. Žedna, gladna, vruće mi je, spava mi se, u svakom krugu po dva dizanja na noge radi uzbrdica, zavoji, vjetar u prsa, pa bočni, sve loše. Nikako da se dovedem u red, htjela ići spavati, ali su mi ostali natjecatelji sugerirali da ne, da je prerano, da moram voziti. Tek nakon nekoliko sati skužila da na okrepnim stanicama ima leda. Spasio me led, punila bidone, trpala u majicu, kacigu. I dalje sve u redu do noći. Plan je bio voziti 340 kilometara, spavati pet sati i dalje 200 kilometara, naravno propalo. Spavati sam išla u šator bez reda, ni ne znam koliko puta, i nikad nisam zaspala od buke, hladnoće, slušanja kotača kako prolaze. Tu su suporteri imali veliku brigu, ne mogu mi pomoć osim buditi me i kuhati kavu, loše sam, ne vidim, a moram voziti. Nekako izvukla noć i s novim jutrom i ja nova. Na bicikl potrošila 27 sati, 26 minuta i 36 sekundi.
Krenulo i trčanje 40 krugova, 126 kilometara. Inače trčim samo po asfaltu i sve patike samo za asfalt, a kad tamo makadam i trava. Ali dobro, bar je bila lijepa ruta kroz prirodu. Tu smo se već svi družili, zajedno trčali, hodali, malo sjeli na klupu i pričali. To je čar ultre, druženje, pozitivni ljudi, i svi navijamo jedni za druge.
Kako smo svaki krug prolazili kroz kamp svi suporteri su svim natjecateljima sve nudili. Mi ponijeli hrane za tjedan dana, od roštilja, kuhanja do narezaka. Tu mi je Marin bio od velike važnosti, trčao je sa mnom, hladio ledom, tjerao da dovoljno jedem i pijem, izuvao i oblačio patike od vađenja kamenčića, do velike motivacije.
Kroz noć teturala lijevo desno, zatvorenim očima hodala. Negdje oko 3 ujutro se i izgubila na ruti koju sam satima prije prolazila, nisam mogla procijeniti kamo sada, naprijed, nazad? Svima nam se to dešavalo, pa je uvijek jedan natjecatelj pokupio drugoga na pravi put. Otišla dvaput na spavanje 45 minuta i 15 minuta i dobro se oporavila.
S jutrom izlaze žuljevi. Stanem, bušim i idem dalje. Naravno na njih izlaze još veći i bolniji. Kaj sad? Više ne mogu obući ni patike, noga se proširila za dva broja. Jedan čas sam bila u čarapama, pa bosa, najsmješnije je bilo kada sam u ruci nosila natikače, po travi bosa hodala, preko makadama ih oblačila. I to radim na triplu? Shvatila da tako neću stići do kraja, obukla patike, i s bolovima i mukom nastavila dalje. Moram do kraja pod svaku cijenu, ništa drugo nije važno nego stići do cilj. U takvim trenucima ponosa i želje bol postaje nevažna. Trčanje je trajalo 27 sati, 24 minute i 11 sekundi.
Jedan od emotivnih trenutaka na trčanju je bio kada sam srela Dženi na klupi, sjela k njoj i razgovarala. Kada smo shvatile da ne može nastaviti dalje, da treba doktora, kroz noć je pala s bicikla i to je uzelo posljedice, nemoguće je naći utjehu, pogotovo kada se nešto tako jako želi.
U zadnjem krugu trčanja veliko olakšanje, ali ga i najteže odrađujem. Smiljana i Marin uz mene, obavijeni hrvatskim zastavama idemo do kraja, idemo po medalju, da važna je, ali je u tom trenu bilo važno samo završiti.
To je to! Imamo ga! 59 sati, 30 minuta i24 sekunde.
Hvala tati bez kojega te pripreme ne bi bile odrađene, hvala suporterima koji su dali sve od sebe da dođem do cilja i hvala svima vama koji me podržavate i vjerujete u mene. Karla Čović“
