Poznati varaždinski košarkaški trener Dražen Cesar analizira nastup hrvatske reprezentacije na Eurobasketu:
„Dan D za Hrvatsku kao što smo govorili, sve je bilo spremno, nagoviještali smo pohod na medalju, svi smo se palili za taj dan, ali nismo uspjeli, izgorjeli smo ponovno.
Danima pričamo samo o Alekseju Švedu, a on nam zabije 12 od prvih 14 poena Rusije, razigra sebe i što je najbitnije i druge. Pričali smo da nam je obrana forte, a mi u prvih 20 minuta primimo 25 koševa, a kada primiš na kraju preko 100 koševa teško je uopće pričati o obrani.
Da nismo koncentrirani u obrani pokazali smo odmah na početku i na kraju poluvremena. Da obrana neće biti na nivou, po meni se vidjelo u prvih par minuta i to iz više razloga:
1) lagano poentiranje Šveda na početku utakmice (ujedno se i razigrao)
2) individualna obrambena reakcija, nismo mogli braniti igrača 1:1, a otuda sve polazi
3) obrambena ekipna reakcija loša, to se vidjelo odmah kod prvog branjenja rogova da nema pomoći Šarića bilo kroz visoki flat ili iskakanje, jo-jo kretnje u kutu Bogdanovića i nema strane pomoći Ukića
4) nije bilo razbijanja kretnje centara (bumpiranja) kod primanja leđnih blokova i ulaska u reket.
Sve navedeno je rezultiralo s primljenih 25 koševa u desetak minuta.
Napad je priča za sebe. Rusi su bili uvijek brži od nas u prosjeku 3-4 sekunde. Mi uvijek igramo u istom laganom ritmu, nema brzog protoka lopte, što govori podatak da naši organizatori igre Popović i pogotovo Ukić imaju loptu kod sebe cca 8-9 sekundi i tek onda ide prvi pas dok kod Rusa prvi pas ide za 3-4 sekundi, znači za upola manje vremena. Nismo bili razigrani, a da bi se razigrali za to treba imati igrača koji će to napraviti, igrača koji će mijenjati ritam igre.
Po meni je utakmica bila riješena već u 22.-25. minuti, a dalje je samo bilo odrađivanje posla od strane Rusije. Pomalo me iznenađuje da nismo niti u jednom trenutku posegnuli za zonskom obranom, pa makar napad-dva za promjenu ritma, da barem kod auta prelazimo iz „man to man“ u zonsku obranu.
Jednom je rekao legendarni Zmago Sagadin da ekipa koja po utakmici uspjeti promijeniti ritam barem 6-8 puta, bliža je pobjedi.
Što i kako dalje?
Prva i osnovna stvar odrediti se koji će nam biti razigravač (Mavra, Bašić, Katić), idemo ulagati dugoročno u njega, idemo u pomlađivanje, te zahvaliti igračima (30+) Ukiću, Tomasu, Popoviću, Žoriću i Simonu, jer kako je i rekao Simon: „Imali smo dosta prilika, nismo iskoristili“.
Nove kvalifikacije imati će i nova pravila, a to je igranje bez euroligaša i NBA ligaša, pa tako treba i formirati ekipu.
Poveznica ekipa koje su izborile četvrtfinale je po meni samo jedna, da imaju motor, odnosno da imaju razigravača koji je raznovrstan, koji igra po dubini, koji si sam može kreirati šut, koji nakon pika potvrđuje centra dubinskim ili kratkim pasem na perimetru te razigrava ostatak momčadi.
Njemačka ima Schrodera, Španjolska ima Roudrigueza i Rubia, Rusija ima Šveda, Grčka ima Calathesa, Slovenija ima Dragića i Dončića, Srbija ima Bogdanovića, Italija ima Belinellija, a Latvija Timu i Bertansa. Taj kotačić nama nedostaje. Ekstra razigravači imaju izvrstan dubinski, periferni i centralni vid.
Kako to riješiti?
Možemo ga kupiti ili stvoriti, jer samo tako možemo doći na višu ili visoku razinu. Eurobasket je iza nas, nikad nije kasno krenuti ispočetka, ako se ima put i to ispravan.“